PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Manastirski izaslanici iz jugoistočne Evrope morali su da pređu ogromna rastojanja da bi došli do carevih darova. Dugi put iz srpskih zemalja do Rusije prolazio je teritorijama tuđih država. Ako se išlo kopnom, morali su da prođu kroz Austriju, Mađarsku, Njemačku, Poljsku i Vlašku oblast na granici sa Ukrajinom. Dolazili su i Sredozemnim morem preko Grčke, koju su bili okupirali Turci, prolazeći kroz moreuze, koje je kontrolisala Otomanska imperija, a onda Crnim morem do Krima, koji je bio pod vlašću tatarskih hanova. Putovalo se po nekoliko mjeseci, a ponekad i punu godinu. Put je bio naporan i pun opasnosti. Zahtijevao je od srpskih putnika fizičku izdržljivost, veliku hrabrost, nepokolebljivost i dovitljivost. Veoma često su hodočasnici bili napadani od razbojnika, a posebno od turskih vojnih četa i zato nijesu svi uspijevali da stignu do Moskve. Neki su se vraćali kući, neke su zarobljavali, a neki su ostavljali svoj život u tuđini. Ali, većina se spasavala, zahvaljujući Božjoj pomoći i molitvama svetim zaštitnicima i spasiteljima. O svemu ovome piše u dramatičnim opisima raznih događaja i jarko osvijetljenim detaljima sa tih putovanja, koji se nalaze u knjizi Uprave za inostrane poslove.
Srpski putnici su se okupljali u Kijevu, zatim su nastavljali put do Priluke i kao nekada u stara vremena pravili predah kod Gustinskog manastira, a odatle odlazili do Putivlja i tako stizali do ruske granice, gdje su ih sačekivale vojne starješine. U XVI vijeku, poslije stvaranja hetmanske vlasti u Malorusiji, srpski putnici su putovali preko Kijeva i Baturina, gdje su morali da dobiju propusnicu od hetmana. Početkom XVIII vijeka, sa stvaranjem Kijevske gubernije, Sevsk je postao pogranični grad sa Rusijom, gdje su dobijali propusnice od kijevskog gubernatora.
U prihvatilištu, gdje su bili smješteni hodočasnici, vojne starješine i činovnici su ispitivali i provjeravali srpske sveštenike, iz kojih su manastira došli, kuda su došli i šta su vidjeli tokom putovanja u tuđim zemljama, kakve pismene poruke nose, imaju li odobrenje o saglasnosti ruskog cara za dalji prolazak do Moskve, kakve poklone nose sa sobom, a takođe, pitali su pridošle Srbe o vojno-političkoj situaciji na pograničnim teritorijama sa Rusijom. Srpski putnicima je bilo zadovoljstvo da igraju ulogu „slovenskih obaveštajaca“ za Rusiju. Davali su im važna obavještenja o namjerama zajedničkog im vojnog neprijatelja, tj. o Otomanskoj imperiji i Krimskom hanstvu, o broju i pokretima njihovih vojnih snaga, obavještavali su ih o pripremama za pokrete i marševe njihovih armija, a takođe i o političkoj situaciji u evropskim državama.
Na granici, čekajući službenu propusnicu od ruskih vlasti za odlazak u Moskvu, putnici su koristili mogućnost da odmore, bili su smješteni, dobijali su cjelodnevni obrok i ostalo što je bilo neophodno i sve je išlo na račun države. Za vrijeme vladavine Petra Velikog, monasi iz srpskih manastira su se zadržavali u Sevsku i po nekoliko sedmica ili mjeseci, čekajući odgovor iz Moskve.
Čim bi na granici dobili propusnicu, pokazavši je lokalnom starješini ili kasnije zastupniku gubernatora, putnicima je bio odobren prolazak za Moskvu „bez daljeg zadržavanja“, a onda su dobijali taljige sa kočijašem do Moskve (taljige su bile toliko velike da su na njima mogli da povezu sve stvari gostiju) i u pratnju je išao policijski oficir. On je bio vodič i čuvar srpskih sveštenika. U stara vremena pratilac je bio neko od boljarske djece, a u vrijeme Petra Velikog vodič je bio vojnik. Od sredstava pograničnog vojvodstva, a kasnije i od gubernije, gostima su davali „izdržavanje“ na osnovu njihovog statusa u crkvenoj hijerarhiji. U davna vremena u propusnici su bile naznačene količine hrane, a kasnije u XVIII vijeku bile su instrukcije za novčanu naknadu crkvenim licima prema odgovarajućem rangu i u upustvu je pisalo „upravljati se prema svima po naloženom“. U propusnici je skrenuta pažnja lokalnim sakupljačima poreza i činovnicima da ne naplaćuju carinu od gostiju, „već da ih propuštaju bez ikakvih smetnji“ prema Moskvi. Pogranične vlasti su imale i zaštitničku ulogu i određivale su kazne za one koji su pokušali da ubiju ili posegnu za imovinom gostiju moskovskog cara. Takve je trebalo „prognati, a oteto vratiti istom u duplom iznosu bez suda i suđenja“.
Od granice do Moskve se obično putovalo dvije sedmice. Kad bi stigli do Moske, policijski oficir je ostavljao putnike i prije njih bi ulazio u Moskvu da obavijesti Upravu da su stigli srpski sveštenici. Oni bi bili odmah primljeni od strane činovnika u Upravi, koji su bili pripremljeni za pridošle strance. Ovdje su ova crkvena lica, isto kao na granici, bila podvrgnuta provjeri i ispitivanju.
Dosta toga gore navedenog, srpski istraživač St. Dimitrijević je lijepo opisao u svom zborniku dokumenata „Spomenik“ u IV glavi pod nazivom „Prepiska i odlaženja u Rusiju naših mitropolita, episkopa i drugih duhovnih lica, kao i pošiljanja u Rusiju iz naših manastira, koji su bili u stalnim odnosima sa njome“. On je, takođe, primijetio da su na ta duga putovanja za pomoć često išli stariji ljudi, koji su i ranije posjećali prestonicu i koji su bili upoznati sa svim peripetijama na dugom i opasnom putu, a oni su i odranije poznavali pisare i činovnike u Upravi za inostrane poslove, kojima su predavali svoje molbe i od njih dobijali novac, cjelodnevne obroke i „milostinju“.
(Nastaviće se)